svemirac

upoznam nekog i zavolim.
i patim.
jer ne mogu reći što osjećam.
jer ne smijem reći što osjećam.
(jer ne želim pokvariti tuđu sreću.)

ima li smisla? ne znam.
ali izgubiti jedno prijateljstvo zbog osjećaja?
(ili bi i ona trebala znati što osjećam?)

nije da nemam vremena, ali jednostavno sam lijen pisati. totalno odsustvo volje za pisanjem. čak mi se ni diplomski ne da pisati. a svaki dan trebam pisati neke izvještaje na poslu. aaaaaaaa....
mislim da je vrijeme da malo razmislim o tome. možda da posjetim psihijatra. ha ha ha....

ali, eto, sad kad već pišem, da malo iskomentiram.....
baš slušam rasprave o tome kako je čovjek prodao mljekaru. i cijela država digla frku oko toga. kao, nema država od toga koristi (ha ha ha) ali će zato imati štete zbog promjena na tržištu. koje su pokernuli oni sami iz vrha. jer nitko neće više prodavati ni kupovati mlijeko. pa samim svojim pričama naprave takvu štetu da se čovjek zamisli.....
živo me zanima da li bi cijela država stala ako bi određeni predsjednik prodao svoju kolekciju, pri tom ne dajući državi ni lipice (jer je to njegovo, i nije oporezivo). nitko u državi ne bi znao koliko je sati nakon toga.....
strašno.....

ima toga još, ali više mi se ne da pisati.....

nije me bilo neko vrijeme. ovdje. na netu. vrijeme je stalo, pa se saželo, pa se rastegnulo do krajnjih granica. i sadašnjost je u jednom nemjerljivo kratkom trenutku postala daleka prošlost. dok sam ja pokušavao dokučiti što se je desilo. u vremenu koje je nestalo. netragom...
mada, gledajući problem sa druge strane, relativističke, sve je tu, na mjestu... samo nikada ne bi trebalo kroz život prolaziti brzinom svjetlosti. polako... guštati svaki trenutak... svaki djelić svakog trenutka... osjećati... i zadržavati ga u sebi. što duže...

radim na nečem, meni zanimljivom, a iz razloga što moj nadređeni ne želi znati kako podaci izgledaju iza, samo ga zanima kako će izgledati lijepo i šareno u Excel tablici. pa sam, tražeći ideje kako posao odraditi što brže, lakše i jednostavnije, ovdje naletio na jedan jaaako zgodan citat, koji nisam odolio nego podijeliti ovdje:

al sam neki dan ispalio na živce. i to s razlogom: određena osoba je dala moj privatni broj mobitela jednoj stranci. i stranka je to podijelila sa cijelom populacijom stranaka. i ode moj privatni život. a broj mi služi kako bih se čuo sa prijateljima i kako bi zaradio sastrane (neki to zovu 'fuš', a ja 'dobra prilika').
i kako sad reagirati?
kupiti novi broj, pa dok obavijestim sve prijatelje da nakon skoro 10 godina imam novi broj. više ni ne znam tko sve ima moj broj. a da ne spominjem da ga imaju i ljudi koje nemam u imeniku, jer oni mene trebaju zbog nekih usluga, a ja njih baš i ne tako često...
ili da ignoriram sve nepoznate brojeve? pa da mi propadne neki dobar posao? jer ako se javim, a ono sa druge strane netko koga baš i ne želim čuti u 9 navečer (gore spomenuta stranka sa redovnog posla)... a opet, ako se ne javim, a treba me netko od koga mogu za jedno popodne zaraditi bar dvije moje redovne plaće...
grozan osjećaj. doslovno: napad na moj privatni život, na moju privatnost koja je zagarantirana čak i Ustavom. a sve zbog gluposti jedne osobe.
svjestan sam da sam sve kolege na poslu iznenadio vikanjem, ili bolje reći: urlanjem, kada sam shvatio što je ta osoba napravila... ali, kako sam se trebao osjećati nego bijesno, povrijeđeno, ugroženo?

nije da sam mrtav, ali kao da jesam. posla preko glave, a rezultata niotkud. a još preko sveg tog posla, moraju šefovi izmisliti malo više posla, jer ovaj postojeći ipak nije dosta. a postoje i neke obaveze ustanove prema korisnicima, pa da se to odrati. prekjučer. pod uvjetom da se uspijemo vratiti jedno 2 godine u prošlost i da odmah počnem sa poslom. a pitanje je da li bi i tada uspjeli sve riješiti do prekjučer...
naravno, ima i drugih lipih stvari: predavanja na faksu su formalno gotova, još dva ispita i mogu prijaviti diplomski. a onda još jedno dva mjeseca znojenja da napravim nešto suvislo, pa da se i toga riješim. već mi i studiranje ide na živce. mada, kad pogledam onako, sa strane, doslovno su proletile ove četiri godine. a sada predstoje duuuuga dva mjeseca, prepuna bubanja, pisanja, prepisivanja, testiranja i dosađivanja svima oko sebe.
(spomenuh li da za diplomski radim program? ne. e, pa, radim program za diplomski. i netko će ga morati isprobati. a žrtve već sad pripremam, mada još ni liniju tog famoznog uradka nisam napisao. ha, ha, ha...)

ah, da, ima i nekih drugih promjena, u obliku jedne zgodne prijateljice, koju još uvijek pokušavam upoznati što bolje (intimnije ;))) - da, da, već čujem ženske glasove o muškoj šovinističkoj svinji koja misli samo na jedno... zapravo, mislim i ne mislim. lijepa je i pametna, ali zvrkasta. pa što nam vrijeme donese...

zanimljivo je raditi u firmi u kojoj zadnjih, recimo, 10 godina radiš jedan (specifičan) posao (uz sve ostale poslove koje moraš raditi u firmi u kojoj uglavnom svi rade sve, ili bar oni koji znaju sve rade sve, ostali ne osjećaju potrebu za takvim egzibicijama), i radiš ga više nego dobro.
a onda jednog dana dođe netko tko se jedva zna potpisati i spada u onu grupu osoba koje misle da su najpametnije na svijetu, da je cijeli svijet stvoren na njihovu sliku i priliku, i kažu ti da sve to što si radio zapravo nije tvoj posao, i da ti je bolje ne raditi to, jer bi mogao dobiti otkaz, jer to nije tvoj posao, i ne bi ga smio raditi.
a onda sve stane, jer nema nikog drugog tko bi mogao obavljati sav taj posao, a pošto su meni rekli da to nije moj posao, jer to nije ni moja struka a ne piše mi ni u opisu posla, te da bih mogao dobiti otkaz ako to budem radio, ne pada mi na pamet raditi nešto takvo.
pa me na kraju dobronamjerno pozovu na stranu, i vele da počnem tražiti novi posao ako ne budem radio posao koji zapravo nije moj posao jer nemam ni struku niti sam zaposlen da bih to radio. i koji nadmašujem moje formalno obrazovanje bar dvije stručne spreme. a da ne spominjem plaću koju bi morao imati netko tko zapravo radi taj posao. koji sam ja bez riječi obavljao dok mi nisu počeli prijetiti otkazom.

i, tko sad da bude pametan?

Ovo sam slučajno pronašao u on-line izdanju 24Sata:

vele u novinama da su otkrili još jednu planetu u svemiru, koja jaaaako liči na Zemlju. ali da nije pogodna za život.
a po čemu je onda taaaako slična Zemlji?

još jedan tjedan je prošao.
predavanja na faksu su ponovo počela.
još dva ispita, diplomski i gotovo.
a na poslu sve po starom: strka, zbrka, još više posla, još više problema, i svega onogo o čemu sada ne želim ni razmišljati ni pisati...